Scolaris Content Display Scolaris Content Display

Liječenje stresne inkontinencije urina u žena pomoću postavljanja omče na srednji dio mokraćne cijevi

Esta versión no es la más reciente

Abstract

Background

Urinary incontinence is a very common and debilitating problem affecting about 50% of women at some point in their lives. Stress urinary incontinence (SUI) is a contributory or predominant cause in 30% to 80% of these women. Mid‐urethral sling (MUS) operations are a recognised minimally invasive surgical treatment for SUI. MUS involves the passage of a small strip of tape through either the retropubic or obturator space, with entry or exit points at the lower abdomen or groin, respectively. This review does not include single incision slings.

Objectives

To assess the clinical effects of mid‐urethral sling (MUS) operations for the treatment of stress urinary incontinence (SUI), urodynamic stress incontinence (USI) or mixed urinary incontinence (MUI) in women.

Search methods

We searched the Cochrane Incontinence Group Specialised Register, which contains trials identified from CENTRAL, MEDLINE, MEDLINE in process, ClinicalTrials.gov and handsearching of journals and conference proceedings (searched 26 June 2014), Embase and Embase Classic (January 1947 to Week 25 2014), WHO ICTRP (searched on 30 June 2014) and the reference lists of relevant articles.

Selection criteria

Randomised or quasi‐randomised controlled trials amongst women with SUI, USI or MUI, in which both trial arms involve a MUS operation.

Data collection and analysis

Two review authors independently assessed the methodological quality of potentially eligible studies and extracted data from the included trials.

Main results

We included 81 trials that evaluated 12,113 women. We assessed the quality of evidence for outcomes using the GRADE assessment tool; the quality of most outcomes was moderate, mainly due to risk of bias or imprecision.

Fifty‐five trials with data contributed by 8652 women compared the use of the transobturator route (TOR) and retropubic route (RPR). There is moderate quality evidence that in the short term (up to one year) the rate of subjective cure of TOR and RPR are similar (RR 0.98, 95% CI 0.96 to 1.00; 36 trials, 5514 women; moderate quality evidence) ranging from 62% to 98% in the TOR group, and from 71% to 97% in the RPR group. Short‐term objective cure was similar in the TOR and RPR groups (RR 0.98, 95% CI 0.96 to 1.00; 40 trials, 6145 women). Fewer trials reported medium‐term (one to five years) and longer‐term (over five years) data, but subjective cure was similar between the groups (RR 0.97, 95% CI 0.87 to 1.09; 5 trials, 683 women; low quality evidence; and RR 0.95, 95% CI 0.80 to 1.12; 4 trials, 714 women; moderate quality evidence, respectively). In the long term, subjective cure rates ranged from 43% to 92% in the TOR group, and from 51% to 88% in the RPR group.

MUS procedures performed using the RPR had higher morbidity when compared to TOR, though the overall rate of adverse events remained low. The rate of bladder perforation was lower after TOR (0.6% versus 4.5%; RR 0.13, 95% CI 0.08 to 0.20; 40 trials, 6372 women; moderate quality evidence). Major vascular/visceral injury, mean operating time, operative blood loss and length of hospital stay were lower with TOR.

Postoperative voiding dysfunction was less frequent following TOR (RR 0.53, 95% CI 0.43 to 0.65; 37 trials, 6200 women; moderate quality evidence). Overall rates of groin pain were higher in the TOR group (6.4% versus 1.3%; RR 4.12, 95% CI 2.71 to 6.27; 18 trials, 3221 women; moderate quality evidence) whereas suprapubic pain was lower in the TOR group (0.8% versus 2.9%; RR 0.29, 95% CI 0.11 to 0.78); both being of short duration. The overall rate of vaginal tape erosion/exposure/extrusion was low in both groups: 24/1000 instances with TOR compared with 21/1000 for RPR (RR 1.13, 95% CI 0.78 to 1.65; 31 trials, 4743 women; moderate quality evidence). There were only limited data to inform the need for repeat incontinence surgery in the long term, but it was more likely in the TOR group than in the RPR group (RR 8.79, 95% CI 3.36 to 23.00; 4 trials, 695 women; low quality evidence).

A retropubic bottom‐to‐top route was more effective than top‐to‐bottom route for subjective cure (RR 1.10, 95% CI 1.01 to 1.19; 3 trials, 477 women; moderate quality evidence). It incurred significantly less voiding dysfunction, and led to fewer bladder perforations and vaginal tape erosions.

Short‐and medium‐term subjective cure rates between transobturator tapes passed using a medial‐to‐lateral as opposed to a lateral‐to‐medial approach were similar (RR 1.00, 95% CI 0.96 to 1.06; 6 trials, 759 women; moderate quality evidence, and RR 1.06, 95% CI 0.91 to 1.23; 2 trials, 235 women; moderate quality evidence). There was moderate quality evidence that voiding dysfunction was more frequent in the medial‐to‐lateral group (RR 1.74, 95% CI 1.06 to 2.88; 8 trials, 1121 women; moderate quality evidence), but vaginal perforation was less frequent in the medial‐to‐lateral route (RR 0.25, 95% CI 0.12 to 0.53; 3 trials, 541 women). Due to the very low quality of the evidence, it is unclear whether the lower rates of vaginal epithelial perforation affected vaginal tape erosion (RR 0.42, 95% CI 0.16 to 1.09; 7 trials, 1087 women; very low quality evidence).

Authors' conclusions

Mid‐urethral sling operations have been the most extensively researched surgical treatment for stress urinary incontinence (SUI) in women and have a good safety profile. Irrespective of the routes traversed, they are highly effective in the short and medium term, and accruing evidence demonstrates their effectiveness in the long term. This review illustrates their positive impact on improving the quality of life of women with SUI. With the exception of groin pain, fewer adverse events occur with employment of a transobturator approach. When comparing transobturator techniques of a medial‐to‐lateral versus a lateral‐to‐medial insertion, there is no evidence to support the use of one approach over the other. However, a bottom‐to‐top route was more effective than top‐to‐bottom route for retropubic tapes.

A salient point illustrated throughout this review is the need for reporting of longer‐term outcome data from the numerous existing trials. This would substantially increase the evidence base and provide clarification regarding uncertainties about long‐term effectiveness and adverse event profile.

PICO

Population
Intervention
Comparison
Outcome

El uso y la enseñanza del modelo PICO están muy extendidos en el ámbito de la atención sanitaria basada en la evidencia para formular preguntas y estrategias de búsqueda y para caracterizar estudios o metanálisis clínicos. PICO son las siglas en inglés de cuatro posibles componentes de una pregunta de investigación: paciente, población o problema; intervención; comparación; desenlace (outcome).

Para saber más sobre el uso del modelo PICO, puede consultar el Manual Cochrane.

Plain language summary

Liječenje stresne inkontinencije mokraće u žena pomoću postavljanja omče na srednji dio mokraćne cijevi

Dosadašnje spoznaje

Stresna inkontinencija mokraće (neželjeno curenje mokraće pri naporu i naprezanju, kihanju, kašlju ili smijehu) je najčešći oblik inkontinencije u žena i utječe na kvalitetu života. Uz te tegobe mogu se javiti i poteškoće sa spolnim odnosima, uslijed istjecanja mokraće. Svaka treća žena starija od 18 godina može doživjeti stresnu inkontinenciju mokraće tijekom života.

Kirurški zahvati za liječenje ove poteškoće su postali jednostavniji, ali postoje mnogi različiti pristupi. Najčešće se primjenjuje postavljanje omče na srednji dio mokraćne cijevi. Primjenjuje se u žena koje se po prvi put kirurški liječe od ove poteškoće, ali i u onih u kojih su prethodni zahvati bili neuspješni. Kod ovog zahvata se postavlja traka ispod mokraćne cijevi kojom istječe mokraća iz mjehura. Pri kašlju postavljena traka steže mokraćnu cijev i sprječava istjecanje mokraće.

Dva su pristupa kirurškog zahvata, umetanje trake iza stidne kosti kroz trbušnu stijenku (tzv. retropubični pristup) ili kroz prepone (tzv. transopturatorni pristup).

Istraživačko pitanje

Pregledali smo rezultate istraživanja ova dva pristupa postavljanja omče na srednji dio mokraćne cijevi. Također su ispitani rezultati postavljanja omče i vrste materijala od kojih je izrađena omča. Svrha ovog Cochrane sustavnog pregleda je ispitivanje učinkovitosti operacije u liječenju stresne inkontinencije mokraće i ustanovljavanje komplikacija koje proizlaze.

Glavni rezultati ovog Cochrane sustavnog pregleda

Pregledali smo medicinsku literaturu objavljenu do lipnja 2014. godine. Nađeno je 81 istraživanje koje je ukupno uključilo 12.113 žena. Ta istraživanja su pokazala da je više od 80% žena sa stresnom inkontinencijom mokraće izliječeno ili je stanje značajno poboljšano nezavisno od kirurškog pristupa, u trajanju do 5 godina nakon zahvata. To je bilo nezavisno od vrste omče koja je primijenjena i pristupa. Studije su koristile različite upitnike o kvaliteti života te se ovi rezultati nisu mogli objediniti. Unatoč toga je nađeno da je operacija dovela do poboljšanja i da nema razlike između pristupa kirurškog zahvata. Samo je u nekoliko istraživanja nađen podatak o učinkovitosti 5 godina nakon operacije, Dokazi koji su trenutno dostupni pokazuju da postoji pozitivan učinak ispitivane intervencije.

Nuspojave

Postavljanje trake iza stidne kosti je bilo povezano s većim rizikom ozljede mjehura i nemogućnost potpunog pražnjenja mjehura nakon zahvata. Kod ovog pristupa je bilo manje bolova u preponama u razdoblju kratko nakon operacije. Postoji određeni dokaz da ovaj pristup ima niži rizik za ponavljanim operacijama u dugoročnom praćenju u usporedbi s pristupom kroz prepone. Dokaz srednje kvalitete se odnosi na nizak rizik komplikacija postavljanja omče, primjerice u 2% slučajeva je omča probila stijenku rodnice. Poteškoće pri spolnom odnosu, uključujući bol su bile male, a istjecanje mokraće pri spolnom odnosu je smanjeno nakon operacije.

Ograničenja sustavnog pregleda

Većina rezultata se temelji na dokazima umjerene kvalitete. U većine istraživanja korištene metode nisu dovoljno jasno opisane, te su uzrokom određene nesigurnosti. Za sada postoji ograničeni broj randomiziranih kliničkih istraživanja (koja omogućuju pouzdane rezultate) u kojima je ishod praćen 5 godina nakon zahvata. Dokaz učinkovitosti i uspješnosti operacije je pouzdaniji za razdoblje neposredno nakon operacije u odnosu na dulji period. Potrebno je prikazati rezultate dugoročnog praćenje ishoda ovog zahvata.